Legendarno krilo hrvatske rukometne reprezentacije,bivši rukometaš Goran Šprem sukomentator je RTL-ove emisije 'Vrijeme je za rukomet '. Od 11. siječnja na RTL-u kreće rukometno ludilo, a uz dobro nam znanog Šprema, tu su i njegovi bivši suigrači Petar Metličić i Drago Vuković . Hrvatska rukometna reprezentacija svoju prvu utakmicu na Svjetskom prvenstvu igra 13. siječnja protiv Egipta u 20.30 uz izravan prijenos na RTL-u, a to baš svi jedva čekaju! Jednako je euforičan i Šprem, koji je u intervjuu za RTL.hr otkrilo koju su mu očekivanja, na što treba pripaziti, a prisjetio se i najboljih trenutaka iz svoje bogate sportske karijere.

Već ste tradicionalna postava emisije 'Vrijeme je za rukomet', projekt samo što nije krenuo...

To je jedna odlična zabava. Pratimo rukomet, ljudima koji ga toliko ne prate prezentiramo poneke detalje, koji se ne vidi, a opet je dovoljno opušteno tako da je svima prihvatljivo. Da je svima jasno o čemu se priča, i koje su to male tajne koje skriva jedna rukometna utakmica. S druge strane, tu smo i da budemo najveći navijači hrvatske rukometne reprezentacije.

Kako se ove godine pripremate za komentatorsku ulogu?

Kod nas sve ide lagano. S obzirom na to da smo mi rukometni znalci, razumijemo se u njega (barem to mislimo), igrali smo ga, a najvažnije je biti opušten, da trema ne postoji kada se uključe kamere, ne previše brzo pričati kao što to neki rade, primjerice ja. Mislim da mi to nije nitko zamjerio, ali su mi svi rekli. Svjestan sam i sam da prebrzo pričam i tu imam nekako najveće pripreme. Također, moraš reći što ne valja, a da ne bude previše oštro i kritično jer sve je to rečeno u najboljoj namjeri. S pohvalama nitko nema problema, pogotovo kada se pobjeđuje, međutim, kad krene loše, moraš biti jasan, dati do znanja i gledateljima objasniti zašto nešto nije dobro. Puno mi je draže kada ekipa pobjeđuje, onda sam i ja puno kvalitetniji.

Što očekujete od Svjetskog rukometnog prvenstva u Poljskoj i Švedskoj?

Očekujem dobru zezanciju i dobar rezultat. Očekujem da dečki naprave onaj prvi korak, prođu skupinu, da budemo u krugu reprezentacija koje će igrati kvalifikacije za Olimpijske igre. Cilj broj dva je da uđemo u polufinale, a cilj broj tri da uzmemo medalju. No, idemo utakmicu po utakmicu. Kvalitetu imamo, a dalje ćemo vidjeti. Imamo nova imena s kojima možemo jako lijepo raditi i siguran sam da to sve možemo ostvariti. Trebat će nam samo malo sportske sreće.

Gdje smo kiksali prošle godine, a to vrlo lako možemo promijeniti ove godine?

Gubili smo utakmice koje nismo smjeli, zeznula nas je pandemija, odnosno bolest igrača. No, volio bih da razgovaramo o svemu pozitivnom i onome što dolazi. Prošlost ne možemo promijeniti, hajdemo gledati naprijed. Mislim da imamo pravu reprezentaciju s kojom možemo puno napraviti.

Dođe li vam katkad, kada gledate utakmice, da se i sami vratite na teren i posložite neke stvari?

Prošle godine smo se smijali, kada me netko pitao bih li utrčao u teren, pa sam rekao kako u teren jedino mogu ušetati. Daleko sam od te forme koju sam imao.

Najblistaviji trenutak vaše karijere?

Svim sportašima je san odlazak na Olimpijske igre. Onoga trenutka kada je Lino Červar pročitao moje ime, moram priznati da su mi se svi sportski snovi ostvarili. Nakon toga smo imali osam utakmica u kojima smo dominirali! Osvojili smo olimpijski turnir bez ijednog poraza. Nakon toga smo sjeli u svlačionicu, nismo mogli vjerovati što smo učinili i samo smo se pogledavali. 'Ljudi, mi smo osvojili olimpijsko zlato!'. Dotakli smo nebo, najvišu točku sporta. Preponosni smo na taj uspjeh, to je nešto grandiozno. Prošlo je više od 18 godina, a mislim da mi još uvijek ne možemo pojmiti koliko to sve znači, koliko je to vrijedno.

Najdraži suigrač?

Definitivno Ivano Balić, to je čovjek koji je avangarda, koji bi i danas, da se pojavi na terenu bio 10 posto bolji od sviju. Suigrač s kojim sam se najviše zezao je definitivno Mirza Džomba.

Od koga ste u karijeri najviše naučili?

Imao sam sreće jer sam radio s vrhunskim trenerima. Od Borisa Dvoršeka koji nas je vodio od 10. godine pa Velimir Kljajić, Zdravko Zovko, Lino Červar. Svi ti treneri su ostavili veliki trag na mene i od svakoga sam ponešto naučio. Svima im hvala.

Anegdota s terena koju najradije pamtite?

Bila je utakmica u Metkoviću gdje sam dobio udarac s terena, a na kraju je to sva završilo lijepo, s prijateljstvom. Od golova koje zabiješ u posljednjim sekundama, pobjede, svega tu ima, ali opet ona koju najradije pamtim je vezana uz Olimpijske igre. Kada su nas čekali na dodjeli medalja, a mi smo bili u svlačionici pa smo im rekli - neka nas čekaju.

Je li postojalo neko praznovjerje kojeg ste se vjerno držali prije utakmica?

Koja se tenisica prvo veže, kako se sjedi u autobusu, kako se oblači dres, kako se zagrijavaš, to mi je uvijek bilo vrlo važno. Toliko smo se držali praznovjerja da smo zato sve i osvojili.

Je li vam rukometna mirovina u smislu igranja, kada je do nje došlo, teško pala?

Zbog ozljede sam već sa 30 godina počeo razmišljati o tome što ću raditi van rukometa. U međuvremenu sam diplomirao i rano sam shvatio kako nije sve u rukometu i počeo gledati drugu stranu. Došla je ponuda za posao i nisam dvojio. Da mi je žao što nisam igrao dulje, uvijek ću ti reći da je, dan danas obožavam rukomet, to je moj sport, ali kada gledam to kako mi se život složio nakon rukometa, sretan sam. I rukometu beskrajno i doživotno zahvalan, imao sam lijepu karijeru. I dalje sam prisutan, surađujem sa savezom, komentiram na RTL-u. Rkomet je i dalje moj život.

Što si želite u novoj 2023. godini?

Samo zdravlja, zdravlja i zdravlja.