DAN 1

"Možešli na put", pita me prije par dana glavna urednica. "DAAAA", odgovaram.

"U Izrael?""Daaa, daaaa, apsolutno - daaa"

Tako je u nekoliko rečenica počela moja izraelska poslovna avantura.

Grad kojeg sam oduvijek htjela posjetiti i koji me na neobičan način većdugo privlačio - Tel Aviv...sad je postao sve bliže cilju. Svasta sam do sad čula o njemu. Miami na Bliskom istoku. Grad koji nikad ne spava..i život uz stalne, neprestane kontrole.

Plan je da radimo prilog o avionima za središnju informativnu emisiju RTL Danas . I da. Bašo onim avionima koje smo kupili od Izraelaca, a kojima u posljednje vrijeme svih 4 milijuna Hrvata zna bašsve jer svi to komentiraju. Ili barem vjeruju da znaju.

Krenuli smo u organizaciji MORHa. Gotovo sve medijske kuce. U triujutro. U nedjelju. Kombijima po mrkloj noći do Budimpešte pa na avion za Tel Aviv.

I baškao što nas je vojska upozorila, ulazak na avion u svim europskim gradovima podliježe posebnom režimu sigurnosti. Ali kad idete u Izrael, ta sigurnost pojaćana je za 40 puta.

Tako vas odmah prije checkiranja karte dočeka osoba koja vam postavlja nekoliko pitanja. Prije nego sam i sama dosla na red, neki ljudi morali su otvarati svoje kofere, nekima su odnijeli glazbene CD-ovena kontrolu, nekima uzimali bris sa službene opreme...

Mene je također dočekao jedan muškarac. Malo niži. Svijetliji. Jači.

I kreću pitanja: poznajem li dečka kojeg je maloprije ispitivao (a riječje o snimatelju s kojim sam dosla na aerodrom zajedno s cijelom grupom ljudi iz Hrvatske), za koju televiziju radim, je li mi televizija dala službeni kofer ili je to moj?Tko ga je pakirao?Što se u njemu sve nalazi?...Itd....

Cijelo vrijeme dok vam postavljaju pitanja i čekaju odgovore, gledaju vas isključivo u oči bez treptaja. Nisu to, da se razumijemo, neka teška pitanja. Ali osjećaj nelagode je jedino da se ne zbuniši da osoba koja ti postavlja pitanja ne pomisli da si sumnjiv. Jer Izraelci u sigurnost jako puno ulažu. I ništa ne žele prepustiti slučaju.

Nakon svih tih silnih kontrola i tri sata leta - napokon smo sletili na Ben Gurion. Fascinantan i potpuno neobičan aerodrom za razliku od svih ranijih. Ovaj je neobičan, a s druge strane iznimno šarmantan.

Znala sam da danas nemamo posla za televiziju jer sutra snimamo avionepa sam malo samo promatrala. Na svakom koraku palme. Prekrasni neboderi. Iznimne građevine. Ali... na putu do grada, svako malo susrećemo i gradilišta. Prašinu koja ostavljaju drugi dojam.

Nismo išli do hotela većsmo isli posjetiti muzej posvećen Yitzhak Rabinu koji je fascinantan. Zadržali smo se dobra dva sata...iako je plan bio 40tak minuta. Ali od zanimliivog video materijala ne mozeš se samo tako odvojiti.

DAN 2

Kakav dan. Rano jutros išli smo u posjet Ramat David bazi - jednoj od najčuvanijih baza u Izraelu i mjestu gdje su smješteni njihovi borbeni avioni F16. Na ovom mjestu izraelski vojnici žive i obučavaju se. Spektakularno to izgleda. Ali kod njih je restrikcija iznimno mnogo. Pri samom dolasku do baze, glasnogovornica izraelskog ministarstva odmah nas je upozorila da nema fotografiranja baze. Nema fotografiranja vojnika. Niti bilo kakvih detalja koji nisu dozvoljeni. Njima se ne smiju objavljivati imena niti im se smije prikazati lice. Inače, Izrael je jedina zemlja na svijetu gdje je vojni rok obavezan i za muskarce i za zene.

Vozeći se kroz bazu, vidjeli smo jako zanimljivih detalja. Najimpresivniji dio bio je kad su nas doveli do samih borbenih zrakoplova F16 Barak. Na jednom od njih poletio je i našpukovnik Željko Ninić. S obzirom da samo polijetanje traje kratko i da treba brzo reagirati, snimatelj Alen Međić i ja smo odmah morali snimiti stand up dok avion polijeće jer je to za nas novinare realno najbolji i najatraktivniji kadar.
Zadovoljni obavljenim poslom, odmah smo krenuli u autobus u drugu bazu gdje je bio simulator na kojemu vježbaju izraelski vojnici.

S obzirom da je tempo poprilično ubrzan ovdje. a vremena je kratko - tekst se pisao u autobusu. Putem smo se, kako to obično biva s nama novinarimajer nikad ništa ne prolazi jednostavno, susreli s milijun problema. Najviše oko interneta jer za slanje materijala treba jači signal i velika brzina kako bi se sve na vrijeme poslalo. A u izraelskim vojnim bazama wifi-ja nema. Naši posjeti su se ubrzavali, a vremena je bilo sve manje. A materijal u Zagreb nikako da stigne.

Na kraju, moj tekst je poslan... ali snimka nikako. Na sreću, dosjetili smo se da u trgovačkom centru u blizini ima wi-fi pa smo se zaputili tamo. No, opet problemi. Prvo se nismo mogli spojiti na njihov internet. Čak je konobar iz kafića sa strane posudio svoj kabel da nam olakša... ali i to je išlo presporo. Na kraju smo kupili karticu za brzo slanje pa je materijal napokon otišao za Zagreb. No prizor snimatelja koji s laptopom u ruci sjedi u nekoj rupi izmedju metli da bi poslao posljednje snimke za Zagreb - mislim da je nešto najupečatljivije što smo danas doživjeli.