Hrvatska je tijekom mog odrastanja, a sada se to mijenja, bila homogena zemlja. Kao dijete, uvijek sam s velikom radoznalošću gledala na zemlje s mnogo različitih kultura, a onda sam otišla na studij u Englesku i sklopila divna prijateljstva. Kad sam se nakon studija vratila u Hrvatsku, shvatila sam da i kod nas živi sve više stranaca. Neke od njih upoznala sam na raznim neformalnim druženjima na kojima se sastaju stranci koji su došli živjeti u Hrvatsku ili Hrvati koji su nekoć živjeli u inozemstvu. Njihove priče bile su osvježavajuće, a nerijetko i inspirativne. Fascinirao me način na koji su govorili o tome koliko i zašto vole ovu zemlju, posebice zato što sam se naviknula slušati o onoj negativnoj strani; iseljavanju, lošoj demografiji, beznađu... Željela sam da i naši gledatelji čuju to što sam ja čula i da im pokažem onu pozitivnu stranu Hrvatske, prenesem optimizam i motivaciju onih koji žele svoje znanje i iskustvo ustupiti upravo našoj zemlji. Uz to, želja mi je bila i da se, kroz upoznavanje s drugim kulturama kroz te reportaže, stvori i tolerantnije društvo", govori autorica serijala koji se emitira u sklopu središnje informativne emisije 'RTL Danas'.

Ida smatra da su upravo različitosti te koje čine svijet lijepim mjestom, a njihovo poštovanje ujedno je i poštovanje ljudskih prava dok nas multikulturalizam, ako smo spremni otvoriti srca, može iznimno obogatiti. S druge strane, biti stranac u nekoj zemlji može predstavljati i određeni izazov.

Prema iskustvima onih s kojima sam razgovarala, biti stranac u Hrvatskoj izazovno je u kontekstu birokracije i neke svakodnevice ako osoba ne govori hrvatski jezik. To je njihov najčešći odgovor na pitanje o tome što im se ovdje ne sviđa. Često ističu i naš mentalitet žaljenja. S druge strane, moj je dojam da se brojni stranci ovdje osjećaju dobrodošlo. Smatraju Hrvate iznimno prijateljski raspoloženim narodom koji je uvijek spreman pomoći, a nerijetko govore i o prirodnim ljepotama naše prekrasne zemlje", objašnjava Ida koja je upravo tijekom života u Engleskoj najviše počela cijeniti svoju rodnu zemlju. No ne krije i čime je razočarana kad govorimo o životu u Hrvatskoj.

Ovdje mi se, kao i mnogim mladim ljudima, ne sviđaju nepotizam i korupcija. Također, mnogi su mi stranci na snimanjima serijala često govorili kako se Hrvati puno žale, a i meni je dobro poznato da je takvo ponašanje postalo karakteristika našeg mentaliteta. I sama ponekad upadnem u tu zamku. Voljela bih kada bismo kao društvo prigovaranje pretvorili u proaktivnost i kada bismo više bodrili jedni druge, bez onog što mnogi nazivaju hrvatskim jalom . S druge strane, obožavam to što smo društveni i što su nam druženja uživo i dalje daleko ispred virtualnih. Volim srčanost i temperamentnost ovog naroda i to što znamo pokazati veliko zajedništvo onda kada je doista potrebno - na to sam iznimno ponosna."

Bez obzira na to što, kao društvo, težimo promicanju tolerancije, međusobnog razumijevanja i svijesti o važnosti dijaloga između kultura, prostora za napredak još uvijek ima.

Svako snimanje ovog serijala me obogatilo i svaki je sugovornik bio zanimljiv na svoj način. Svi oni imaju drukčiju životnu priču i njihovi razlozi dolaska u Hrvatsku su različiti kao i životi koje ovdje sada grade. Mislim da se s najvećim predrasudama u Hrvatskoj susreću oni druge rase. Commi Balde Kouyate, glazbenik iz Senegala, ispričao mi je da je shvatio da postoje dijelovi Hrvatske u kojima ljudi nikada nisu vidjeli crnca, osim na televiziji. Kad je bio u jednom selu u blizini Splita, čuo je kako djeca s prozora viču: 'Mama, gle, tu je crnac!' To mu je bilo simpatično, ali i neobično. S druge, pak, strane, Nizozemac Bart Meijer koji se doselio u selo pokraj Lipika, gdje sada ima svoju farmu, susreo se s predrasudama poput one da je tamo došao saditi marihuanu. Predrasude, dakle, postoje, a ja se nadam da će ih biti sve manje", govori Ida.

I koliko god joj odgovara uloga novinarke u otkrivanju i približavanju drugih kultura našim gledateljima, toliko uživa i u situacijama u kojima je ona 'stranac' u drugoj zemlji - turistički ili poslovno, manje bitno, važno je stjecanje novih iskustava i uspomena za cijeli život.

Obožavam putovati i da mogu, činila bih to puno češće. Najsnažniji je dojam na mene svakako ostavilo putovanje u Indoneziju, gdje sam bila na poslovnom zadatku s kolegom snimateljem Mislavom Jujnovićem i gdje sam prvi put doživjela da sam nekom narodu ja ta koja je drukčija. U nekim dijelovima Indonezije koji nisu turistički razvijeni ljudi su se silno željeli fotografirati sa mnom i snimateljem jer sam ja iznimno svijetle puti i plave kose, a on je, pak, jako visok. Bilo je to, doduše, simpatično jer su oni doista bili iskreno uzbuđeni što nas vide. Uz prekrasnu bioraznolikost, s tog putovanja pamtim nevjerojatnu skromnost naroda i činjenicu da su stalno nasmiješeni, bez obzira na to kako i u kojim uvjetima žive. Od tada tu sliku nosim sa sobom kao podsjetnik da moram biti zahvalna na svemu što imam i radovati se životu koji živim."