Nova RTL-ova dramska serija s elementima humora 'San snova' okupila je odličnu glumačku ekipu, a dio nje je i Ivana Krizmanić . U seriji tumači knjigovotkinju Jasnu Stošić, koja je vesela i razumna žena te uspješno usklađuje posao i obitelj u kojoj je autoritet, iako se tako ne čini, a čije će anegdote gledatelji od jeseni pratiti i na novoj RTL-ovoj platformi Voyo , 24 sata prije prikazivanja na televiziji, i to bez reklama. Detalje o svojoj ulozi i snimanju Ivana je otkrila za RTL.hr.

Glumite suprugu i majku koja je autoritet i preuzima kontrolu u kriznim uvjetima. Jeste li privatno osoba koja drži sve pod kontrolom? Možete li se poistovjetiti s tim dijelom svog lika?

Naravno, kao i svaki čovjek voljela bih da imam kontrolu nad apsolutno svime, ali to nažalost nije istina. Imam malo tu crtu control freaka koja valjda dolazi iz nesigurnosti i želje da znam unaprijed sve da se osjećam sigurnije. To je jednostavno potreba da se osjećaš sigurnim. Želiš da stvari budu uredne i najbolje moguće napravljene. Taj neki dio imam u sebi, a što sam starija, sve više dolazi od izražaja potreba za redom, a manje za kaosom. Nemam pojma. Možda je to pitanje starenja i potreba za strukturom. A opet s druge strane znam biti jako spontana, lijena, sanjarim, volim se glupirati, šaliti, gubiti se u nekim svojim svjetovima. Tako da sam takva nekakva kombinacija, pravi Blizanac u horoskopu kao što bi rekli moji prijatelji astrolozi. A Jasna je, mislim, puno konkretnija u tom smislu, posvećena je strukturi, redu, radu jer mora, živi uz dva jaka, tvrdoglava muškarca koji imaju svoje grandiozne životne planove, a čini mi se da je u nekom trenutku ona sebe stavila malo po strani da to bi to sve funkcioniralo - obitelj, treninzi, financijske transakcije. Ne samo da vodi računa o kući, njima i sebi već i o financijama jer ona je završila Ekonomski fakultet i zapravo je knjigovođa po zanimanju.

Kako je glumiti suprugu legendarnog Emira Hadžihafizbegovića? Kakav je on na setu, je li sklon šalama?

Veliki je zafrkant. Voli jako puno improvizirati i dodavati nekakve šale, humor koji smisli u trenutku, tu je jako brz. Često se i privatno smijemo između snimanja scena ili priprema scena jer on nešto obrne na neki svoj način. Osim što je zabavno, to zahtijeva i da si ti otvoren i primiš to, tu šalu, tu promjenu i da odgovoriš na svoj način, adekvatno glumački jer to nije napisano. Neki dijelovi nisu napisani nego ih je on ubacio. Zapravo je to beskrajno zabavno. Meni bar.

Koliko brzo ste se uigrali s Emirom i Markom Braićem koji vam glumi sina?

S obzirom da ih uopće nisam poznavala prije, odnosno Marka sam nešto malo znala sa seta jednog filma koji smo snimali u Splitu. Tada smo se kratko upoznali u kombiju i hotelu, ali nismo se stigli družiti. Emira nisam uopće poznavala. Naravno da znam tko je i njegov rad, ali nisam ga osobno poznavala. S obzirom da se ne poznajemo, vrlo brzo i vrlo lagano smo kliknuli bez nekih problema. Mislim da smo se nekako prepoznali i da smo ravnopravni energetski, glumački i partnerski i da možemo se dobro zabavljati i dobro obaviti ovaj posao.

Bili ste tri puta odbijeni na Akademiji u Zagrebu i završili ste Academy of Life and Recorder Arts u Londonu. Kako se to dogodilo?

To je ono kad si vrlo mlad, imaš 18, 19, 20 godina i imaš tu ogromnu želju i ogromnu strast koja je na trenutke iracionalna i onda možeš pomicati planine. To bih usporedila sa situacijom kada se intenzivno zaljubiš u nekoga. Onda si sposoban za stvari za koje si mislio da nikad nećeš biti sposoban. Kad su me tu tri puta odbili, kako bi se reklo no hard feelings , naravno da sam im sada zahvalna, onda mi je bio plan: 'Ništa, idem ja dalje'. Ja sam i bila odmalena jedna vrsta anglofila, kao klinka sam jako voljela i britanske i američke filmove, glumce i literaturu. Učila sam engleski odmalena, već sam dobro poznavala jezik, imam sluha, brzo lovim, sve sam to strašno voljela i jako sam se divila britanskim glumcima oduvijek. I onda sam si mislila, ne znam što mi je bilo, jedno dijete iz radničke obitelji koje je imalo neku fiksaciju da ide u London i da upiše Akademiju za koju uopće ne znam ni kako ću platiti, tko će platiti i gdje ću živjeti. Nisam znala hoću li uopće upisati bilo koju od tih akademija, a ima ih dosta. Napravila sam upravo to. Hvala roditeljima što su me pustili jer ja ne znam kako bih da imam svoju djecu. Mislim, pustila bih jer bih morala. Doslovce sam uzela dva kofera i imala sam kod sebe ceduljicu s adresom da kad sletim na Heathrow da idem na podzemnu i da idem do Wimbeldona na jednu adresu na kojoj mogu biti nekoliko dana, a onda snalazi se, druže. To je baš kao priča za film. I sjećam se kad sam ondje konačno stigla i došla u Wimbeldon kod tih ljudi koji su me primili, prijatelji od prijateljice iz Zagreba, da sam drugi dan izašla u šetnju i da su mi se ruke i noge počele lagano tresti od straha i uzbuđenja jer sam prvi put bila sama u stranoj zemlji, doslovce nisam poznavala nikoga. To je s jedne strane jeziv osjećaj, a s druge jako uzbudljiv. Tko može, neka proba. Od mlađe ekipe ako razmišljaju o tome da odu daleko sami na neki studij, tople preporuke, ali neka se oboružaju velikim živcima, snagom i izdržljivošću.

Jeste li uspjeli osjetiti neke čari studija jer ste morali puno raditi?

Jesam, ali je to bilo isprepleteno. To ne može jedno bez drugoga. Ideš na Akademiju, imaš predavanja od jutra do mraka. U jednom trenutku se umoriš jer moraš ići četvrtkom, petkom navečer ići raditi u restoran. Cijelu subotu i nedjelju radiš od jutra do mraka duple smjene da bi zaradio više. Ne možeš izlaziti u pub četvrtkom i petkom nakon Akademije. Svi te zovu, a ja to nisam mogla. Možda sam tri puta izašla. U početku sam to malo zamjerala i bila ljubomorna, naravno na njih kako to oni mogu, a kako ja to ne mogu, a onda sam se sabrala i rekla si: 'Gle, Ivana, ti si to odlučila. To je cijena koju moraš platiti. Sad ćeš to preživjeti ili nećeš.' Onda sam naravno stekla i prijatelje, i na faksu i u restoranima u kojima sam radila, ali da je bilo izazovno i teško, da. Nakon dva dana duplih smjena, od 10 ujutro do ponoći, dođeš u ponedjeljak ujutro na predavanje, u devet sati imaš balet, ali kad imaš 21 godinu, to je nevjerojatno, tvoje tijelo to može. Živjela sam na dijeti kofeina, odnosno kave iz kantine na Akademiji i čokoladicama. Kad god bi mi pala energija, uzela bih to. Može se, ali moraš platiti cijenu.

Čujete li se s nekim od ljudi s kojima ste studirali?

Imam jednu dobru prijateljicu koja je Norvežanka. Ona se više uopće ne bavi glumom. Nije mogla naći posao po povratku u Norvešku. S drugima sam u slabijem kontaktu, po društvenim mrežama vidim što se događa s njima. Zapravo, nitko od njih se ne bavi glumom. Nisu mogli naći posao u Engleskoj, to je ogromna zemlja, konkurencija je strašna. Bila je i prije 20 godina, sjećam se da mi je netko rekao da je otprilike 100.00 nezaposlenih glumaca i od toga je pet posto onih koji zapravo samo to rade i žive od toga, a ovi svi ostali rade neke druge poslove dok se s vremenom ne probiju ili odustanu. Puno mojih prijatelja Engleza se školovalo za nešto drugo. Toliko je ljudi, toliko je talenata, konkurencija je nemilosrdna. Mi si to ovdje ne možemo zamisliti dok ne odemo tamo i vidimo to.

Kako će se Ivana Krizmanić snaći u ulozi Jasne Stošić, od ove jeseni ne propustite pratiti na RTL-u i novoj platformi Voyo, gdje će gledatelji omiljenu seriju moći pogledati 24 sata prije prikazivanja na televiziji. Više doznajte na voyo.hr .

POGLEDAJTE VIDEO: