Leu Kalember , samohranu majku 16-godišnje kćeri Zoe i profesoricu hrvatskoga jezika i književnosti u srednjoj školi, utjelovila je Ivana Roščić koja uz snimanje filmova, serija ipredstaveu kazalištu,s kolegama Goranom Bogdanom, Danilom Šerbedžijom i Jadranom Puharićem ima i rock-bend Luni Megumi!

Kako si je posložila život zbog dvoje male djece i pretrpanog rasporeda snimanja te koji su joj profesionalni planovi, otkrila je u intervjuu.

Kako ste doživjeli Leu Kalember?

Kad me Jelena Veljača kontaktirala, tek sam rodila drugo dijete, djevojčicu Margitu, i sve mi se to činilo nekako previše, bila sam kao u nekom bunilu. Tražila sam Jelenu da mi pošalje prve dvije epizode i kad sam ih pročitala, nešto me instinktivno privuklo, a ja sam osoba od instinkta i intuicije. Rekla sam joj da moram prvo razmislitipa porazgovarati s ukućanima, potom s producentima i onda sve to uklopiti. Leu sam doživjela na prvu.

U njoj sam prepoznala nešto što se i meni dogodilo otkako sam mama, a to je da u sebi pronađeš neku lavovsku i divovsku snagu. Ne mogu ni zamisliti što bih sve napravila i dokle bih bila spremna ići da mi je dijete, ne daj bože, bolesno. Još je Leu obilježio tragičan događaj u najranjivijim godinama, što me jako rastužilo. Vidim je kao nekog tko se naučio nositi sa svim problemima.

No kod nje me buni to što živi stajnom koju nikada nikomu nije rekla, a to je taj strašan zločin i dijete kao plod tog zločina. To je teren koji još ispipavam kao glumica, ali za nju mogu reći da je osoba kakvih je danas malo, ili ih ja ne poznajem, ali kao majka i kao roditelj znam da bi svi sve napravili za svoju djecu.

To što ide potražiti čovjeka za kojeg misli da ju je na neki način unakazio, emotivno i kako god, da bi spasila svojoj djevojčici život - zaista je na razini najvećih drama ikad napisanih, tragedija grčkih, svakakvih. Unatoč svemu, Lea je frajerica. Ranjivost koju ima, valjda i ja negdje nosim u sebi. Isto sam izgubila neke osobe u životu i znam kako se nositi s teškim situacijama i možda mi je to pomoglo, recimo to tako.

Kad vam je najbolje učiti, pripremati nove scene?

Kad dođem kući sa snimanja, zaista nastojim biti samo mama, djeca su me željna kao i ja njih, pa kad ih potrpam u krevet, uzmem epizode za sutradan, pogledam dispoziciju i prođem sve. I tako dan za danom. Ali nekako uđeš u taj tok, brzo zaboraviš što si snimio da bih mogao osloboditi prostor za nove epizode, scene.

Malo sam se pripremila, savjetovala s kolegama koji su snimili puno sapunica. Primjerice, Ksenija Pajić bila mi jenajveća savjetnica. ''Ti samo uđeš prva dva tjedna u to i samo šibaš, sve već znaš, voziš'' - i stvarno je to istina!

Koliko imate slobode pri osmišljavanju lika?

Prilagodiš sebi neke scene, ali se moraš držati toga gdje to sve ide. Morate imati zajednički zaključak. Srećom, svi su glumci vrlo profesionalni pa nemamo nekakvih problema, ništa ne šteka ni s čim. Je li to neki početnički adrenalin, ne znam, vidjet ćemo.

Ponekad dovedete sinčića Tomu na set.

Bio je dosad, kad imam manje scena i kad nije vrijeme spavanja. Njemu je to sve zanimljivo. Znam koliko voli buseve, autiće, opsjednut je tim vozilima pa kad sam snimala scenu u busu, dovela sam ga na set pa je i on bio u busu. Doduše, ne vidi se, alibio je oduševljen.

Kako vam je u Beogradu?

Jako dobro. Nisam ovdje prvi put i tu se osjećam kao doma. Brzo smo se adaptirali. Djeca su još malena, njima je sve to novo. Naravno, Tomi je malo teže jer ima svoju vrtićku grupu u Zagrebu i svoj krug prijatelja, no on je jedno društveno stvorenje pasi je već našao nove prijatelje. Najviše sam se bojala kako će to on prihvatiti. Kad je o Margiti riječ, ona još nema ni godinu dana i njoj je sve dobro. Zapravo mi u Beogradu najviše nedostaje muž. Marko je naftni tehničar i zbog posla puno putuje.

Uistinu ste svestrani, kada se i kako stignete baviti svim tim područjima umjetnosti - kazalište, film, bend, snimanje serija, kao djevojčica bavili ste se plesom, pa čak i crtanjem...?

Crtanje je više moj nekakav hobi, no osim prijateljima, te crteže nikome ne pokazujem. Bend je na porodiljnom, Danilo ima dijete, ja dvoje. Trenutačno se bavim samo glumom, a ovo ostalo događa se nekako usput. Naravno, dolaskom djecemijenjaju se i prioriteti pa su neki moji hobiji malo pali na stranu, ali čim djeca malo stasaju, vratit ću se tome.

Vaši glumački uzori?

Najviše su mi uzori ljudi koje sam upoznala. S Anom Karić imala sam prilike raditi neke svoje prve predstave, pa sam od nje i učila, ali sam je upoznala i kao čovjeka i ponajprije zato kažem da mi je uzor. Naravno, kad je riječ o njezinoj glumi, podrazumijeva se da mi je uzor. Nemam baš sad nekog određenog, vidim sjajne glumce u sjajnim ulogama i sjajne glumce u lošim ulogama. Baš kao i sebe. Nismo mi neki roboti na klik . Sve se treba nekako potrefiti ; i redatelj, i uloga, i partneri, i dobra energija.

Snimali ste seriju Uspjeh" Danisa Tanovića, prvi HBO projekt na ovim prostorima.

Ulogu sam dobila na castingu, serija bi se trebala početi prikazivati negdje u prosincu, tih šest epizoda. Čekala sam jedno tri tjedna da mi jave jesam li dobila ulogu, odlučivali su u Londonu i zapravo na kapaljku bacali imena tko prolazi, i već sam pomalo bila zaboravila na to dok me nisu nazvali. Baš sam bila sretna kad sam dobila ulogu. Tara Thaller je dobila sjajnu priliku za koju bih ja u tim godinama, kao jako mlada glumica, rekla da je to uloga života.

Poznato je da suprug i vi jako volite putovanja, razmišljate li o tome da se s malenom djecom nekamo uputite?

Kako suprug i ja nemamo 'baka i djed servis' i ovisni smo o dadiljama, ostaje nam četiri dana godišnje da se posvetimo jedno drugome i onda odaberemo da nekamo odemo sami iako i djeca imaju putovnice. Prije svega, još su maleni da bi zapamtili, primjerice, žirafe i lavove u Keniji. Čekamo da stasaju pa ćemo svi zajedno na neki put, a sad se suprug i ja ograničavamo na kraća putovanja. Kao ljudi koji žele upoznati cijeli svijet, mogu reći da se suprug i ja trenutačno osjećamo malo ograničeni.

Napetu epizodu nove dramske serije 'Pogrešan čovjek' ne propustite pogledati večeras u 20 sati na RTL-u!