Massimo Savić u velikom je intervjuu za TV Pink otkrio do sada nepoznate detalje iz svog bogatog života. Ispričao je sve o velikoj ljubavnoj priči svojih roditelja, a otvorio se i o svom djetinjstvu, odrastanju te najtežim životnim trenucima.

Pjevač je otkrio kako se boji da ne postoji život poslije smrti, a prijezir prema njoj nešto je što ga veže uz kolegu Arsena Dedića. "Arsen i ja smo znali često raspravljati o tome, natjecali smo se tko više prezire smrt. Prezirem je iz dna duše. Zašto mi je dat intelekt, zašto mi je data spoznaja života?", upitao se.

Kao mali imao je priliku vidjeti svijet. S majkom, za koju kaže da je bila "avanturističkog karaktera", živio je od Italije do Sydneyja. Mnogo su se selili nakon očeve smrti, a njegova je figura ostavila snažan utisak na njega, iako je umro kada je Massimu bilo samo 6 godina.

"Odnos između majke i oca bio je turbulentan, romantičan", rekao je pjevač i ispričao kako su se oni upoznali kada mu je otac bio slijep. Oslijepio je prilikom bombardiranja Visa gdje je bio kurir glavnog štaba. Vid mu se vratio nakon operacije, a u bolnici je upoznao svoju buduću suprugu kojoj je tom prilikom obećao da će je oženiti kada mu se vrati vid.

"Rekao je mojoj majci - 'Mogu li ja vas posjetiti kada progledam pa da se vjenčamo?", ispričao je pjevač, a tako je na kraju i bilo.

Njegove je roditelje na kraju rastavila bolest. Nekoliko godina nakon što se oslobodio sljepoće, njegovom je ocu dijagnosticirana leukemija, a s dijagnozom se teško nosio. Massimo je ispričao kako mu se otac uplašio i pobjegao, a on i majka jedno vrijeme nisu znali gdje je. Tek su kasnije otkrili da živi sa ženom koja također umire od raka.

"Strašno ga je pogodila ta bolest, mene također. Svaki put bi za moj rođendan u jedno mjesto koje se zove Raša u Istri, vrlo malo zaostalo mjesto, ulazio veliki crni taksi, stao ispred naše kuće i taksistbi izašao van izvlačio poklone. To je uvijek bio grande događaj. Uvijek je pazio da za moj rođendan limuzina dolazi i iskrcava poklone", ispričao je Massimo o ocu.

Njega je na krajuupoznao iz priča očevih prijatelja, ali iz bilješki na knjigama koje je pronašao u jednoj kutiji mnogo godina nakon njegove smrti. Još jedna zanimljiva anegdota iz njegovog života dogodila se kada su ga kao školarca izbacili iz zbora.

"Bio sam jako nediscipliniran. Ja sam prohodao s kćeri dirigenta i to mu je išlo jako na živce", rekao je pjevač i dodao kako mu je inače jako dobro išlo, a sam je mogao nadomjestiti četiri druga baritona.

Otkrio je i da mu je najlakše i najteže bilo surađivati s Arsenom Dedićem. "Arsen je jedna takva intelektualna veličina pored koje ti je najbolje šutjeti i slušati, možda ćeš nešto naučiti, ali nikako misliti da si na tom nivou. On je bio na strašno visokom intelektualnom nivou", rekao je Massimo.

Za kraj je rekao i da je na njega rat ostavio jako loš i dubok dojam. "Dojam da se to može dogoditi uvijek. Naučio me da malo manje budem lakovjeran i da ne dajem svoje povjerenje samo tako. I da jako čuvam svoj mali krug velikih ljudi. Ja bih najlakše rekao da taj krug čini ono što mi stane u zagrljaj. To su moja kćer, moja žena i moj pas. Meni je to dovoljno", zaključio je Massimo.