Glumica, doktorica znanosti i profesorica Vitomira Lončar ima sreću u životu raditi ono što voli. I tako je već dugi niz godina, a osim što ima sreće, ima i hrabrosti jer započeti novi život na drugom kraju svijeta u 57. godini sigurno nije lagan ili uobičajen pothvat. No, znate onu - čovjek je star, ili mlad, onoliko koliko se starim ili mladim osjeća! Prije šest godina sa suprugom Ivicom Šimićem preselila se u daleku Kinu gdje je pronašla svoj mir, ali i dobila mogućnost rada na sebi, a o povratku u hrvatsku metropolu više niti ne razmišlja jer je svoju zagrebačku priču, priznaje nam, završila. Baš onaj rad na sebi kojeg smo spomenuli, ali i cjeloživotno učenje za Vitomiru su danas životni prioriteti. Iako je već etablirano ime u svijetu kulture, doktorica znanosti svakog dana uči nešto novo, svakog dana odlazi korak dalje i trudi se biti bolja inačica sebe. Jer učenje je nešto za što živi. U velikom intervjuu za RTL.hr Vitomira je progovorila o životu u Kini, najtežim, ali i najljepšim trenutcima, dugogodišnjoj karijeri, svojoj nasljednici Bugi, povratku u domovinu, ali i mjestu na kojem želi dočekati starost.

Prije šest godina započeli ste novi život u Kini. S čime vas je privukla i što to ona pruža, a Hrvatska ne?

Nisu stvari tako jednostavne. Nisam ja otišla iz Hrvatske jer me privukla Kina. Otišla sam jer u Hrvatskoj više nisam mogla preživjeti ni na jednoj razini. Milan Bandić i njegova ekipa potrudili su se da me izmjeste" iz okruženja u kojem sam se rodila i živjela 57 i pol godina. Da sam imala bilo kakve šanse ostati i preživjeti u Hrvatskoj, vjerojatno bih ostala. Ovako, kada je suprugu (ponovno) stigla poslovna ponuda iz Kine, nisam imala nikakve dileme. Kina mi pruža mogućnost da radim ono što najbolje znam raditi i što je najvažnije, ovdje cijene moju stručnost, znanje i iskustvo. U ovim mi je godinama to više nego dovoljno. Bandića više nema, ali njegovi klonovi i krakovi hobotnice i dalje imaju svoja pravila igre, tako da mi je život u Kini, kako kaže Hamlet, još uvijek magnet koji više privlači.

Koje su prednosti, a koji nedostatci života u dalekoj Kini?

Prednosti života u Kini su da sam korisna, imam svoj mir i mogućnost rada na sebi, bavim se stvarima koje su mi važne. Nedostaci su manjak kulturnih sadržaja, otkako je pandemija, i nemogućnost viđanja obitelji, ali ne može čovjek uvijek sve imati.

Dekanica Škole za kulturu i medije već nakon pola sata ponudila vam je posao. Koliko vam je bilo teško započeti novi poslovni život u kasnim 50-ima?

Nakon pet dana po dolasku u Kinu došao mi je poziv sa sveučilišta Eurasia, na kojem i danas radim, da dođem na sastanak. Nakon samo pola sata, kako ste i napisali, dekanica mi je ponudila posao. Znala sam da sa svojim kvalifikacijama neću imati problema u pronalasku posla, ali ovo je ipak bilo ekspresno.
Ne mogu reći da je u početku bilo lako. Kulturne su razlike ogromne. Kao (već tada) najstariji profesor i to s doktoratom, odmah sam dobila ogromnu kancelariju – na čija vrata mi nitko nikada nije pokucao. Bila sam očajna, navikla na gužvu i ljude, odjednom sam se našla sama i izolirana u, doduše, sjajno opremljenom prostoru. Nakon nekoliko tjedana zamolila sam da me presele među ljude. Bili su u šoku, u pogledu im se vidjelo da me pitaju – a što fali uredu koji smo ti dali, najbolji je, nema boljega! Probala sam objasniti da želim biti među ljudima, među mladim profesorima, da želim komunicirati, međutim, za njihovu je kulturu to bilo potpuno neprihvatljivo. Na kraju sam uspjela i preselili su me u sobu s mnogo mladih profesora, ali do danas nisu shvatili zašto sam inzistirala na nečemu tako nerazumnom. Čak i kad su me preselili, situacija nije bila mnogo bolje. Bila sam među ljudima, ali od strahopoštovanja rijetko tko bi mi se obratio. Nije bilo jednostavno niti sa studentima. Kineski studenti su tihi, mirni, što profesor kaže to je kao – Sveto pismo. Nikada nitko ne proturječi, nema diskusije i drugačijih stavova. Prema njihovim shvaćanjima profesor je nepogrešiv. Dugo mi je trebalo da nađem načina kako da ih potaknem na kritičko razmišljanje. Sa svakom novom generacijom imam sličan problem, ali sada već znam kako ga rješavati. Ukratko, nisu mi problem bile moje godine, problem je bio naviknuti se na potpuno drugačiju kulturu i običaje. Kao što sam već više puta rekla u razgovorima, na Kinu te baš nitko i ni na koji način ne može pripremiti.

Vaša Predstava "Priča o kotaču" svojedobno je dobila i nagradu na jednom poznatom festivalu. Jeste li ikada sanjali da će vaš projekt uspjeti, ne samo i u Hrvatskoj, nego i na drugom kraju svijeta?

Kada nešto radim, ne radim da bih uspjela na nekom kraju svijeta. Uvijek kada sam nešto radila to je bilo zato što sam u tom trenutku imala snažnu potrebu raditi baš to. Tako je i s tom predstavom koju sam od prve izvedbe 2003. godine igrala na hrvatskom i talijanskom, a prošle godine odlučila sam glumiti na kineskom jeziku. Nije u ovoj mojoj priči bila bitna ta pojedina predstava. Projekt nije imao veze s Pričom o kotaču, nego sam ispitivala svoje granice i sposobnosti – mogu li glumiti na kineskome jeziku? Mogu li zaista izaći pred kinesku publiku i odvesti je u svijet kazališta na njihovom jeziku? I uspjela sam. To što sam napravila nadilazilo je kazališne okvire.

U svojoj bogatoj karijeri ostvarili ste brojna postignuća, kako domaća tako i inozemna, dobili ste dvije nagrade hrvatskog glumišta, a bivši predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao vas je likom ordenom Danice s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi (1995). Postoji li ipak jedan poslovni trenutak koji bi izdvojili, a ne koji ste najponosnija?

Dobila sam tri nagrade naše struke, ali prvu sam dobila još 1986. godine kada se nije zvala Nagrada hrvatskog glumišta, nego Prvomajska nagrada UDUH-a (Udruženje dramskih umjetnika Hrvatske). Bila je to nagrada struke kao što je i danas. Bez obzira na to što sam dobila sasvim pristojan broj nagrada i priznanja u životu, jedna od najdražih mi je Maslačak znanja, nagrada za cjeloživotno učenje koju sam dobila 2013. godine. Ta nagrada nema veze s poslovima s kojima sam se bavila, ali ima veze s mojom glavnom životnom strategijom. Učenje je u mom životu najvažnije. Svakoga dana naučim nešto novo, svakoga dana važno mi je otići korak dalje i biti bolja inačica sebe – kroz učenje. To je ono što živim.

Koliko ste često odbijali uloge? Mogu li uopće glumci u ovim teškim vremenima često odbijati uloge koje im se nude?

Odbijanje uloga nije kategorija o kojima ja mogu govoriti. Kad sam imala 30 godina dala sam otkaz u Zagrebačkom kazalištu mladih gdje sam bila zaposlena 6 godina i otišla sam u samostalne umjetnike. Od te 1989. godine sama sam stvarala svoje poslove i poslovne prilike i nisam ovisila o nekome tko mi daje posao. Taj mi je koncept oduvijek bio neprihvatljiv, pa ga nisam ni živjela. Upravo to, da me netko izvjesi na podjeli na oglasnoj ploči i odlučuje o mom životu i mojoj karijeri bio je i razlogom mog otkaza i napuštanja sustava. Sasvim mi je bilo (i ostalo) suludo da o meni, mom životu i razvoju karijere odlučuje netko tko se slučajno našao na nekom položaju ili funkciji.

Koje su najveće prednosti, a koji nedostaci na području hrvatske kulture?

O toj sam temi napisala pet knjiga, a osim toga, ne živim više u okvirima hrvatske kulture. Ono što vidim, nije mi uzbudljivo. Ne vidim viziju, vidim samo administriranje. A bez vizije, nema napretka koji može odvesti cjelokupnu kulturnu produkciju na neku novu razinu. Za to, uostalom, treba imati i petlje. Cijeli nam je sustav kao iz Trnoružice. Čekaju da se pojavi princ pa da jednim poljupcem probudi Trnoružicu iz stoljetnog sna. E, to ne ide tako. Mislim da ekipa previše gleda Disneya, a premalo je zainteresirana za svoj vlastiti život. Ali, neka se sada time bave oni kojih se sve to skupa tiče. Mene više – ne.

Možete li pokušati izdvojiti najbol j u, ali i najtežu odluku u karijeri?

Iskreno, sve su bile jednako jednostavne i teške. Svaki put kada sam mijenjala svoj život ili karijeru, a bilo je tih promjena više puta, to sam činila jer nisam bila zadovoljna s onim u čemu sam se našla. Prvo sam nakon završetka Akademije bila samostalna umjetnica, pa sam otišla na 6 godina u angažman, pa sam sve ostavila i sa suprugom osnovala prvo privatno kazalište, pa sam gotovo 7 godina radila na televiziji i napustila taj posao, kako se kaže, preko noći. Nakon toga sam počela producirati predstave i projekte i gluma mi više nije bila na prvome mjestu. S 47 godina ponovno sam sjela u školske klupe i upisala doktorat koji me odveo u novu karijeru, u 51. godini počela sam pisati i objavljivati, postala sam profesor na fakultetu, na svoj 52. rođendan sam doktorirala, a s 57 sam počela novi život u Kini i počela učiti kineski. Sve promjene događale su se mojom odlukom, svaki sam put krenula u nešto novo kada mi ono što sam radila više nije bilo dovoljno zanimljivo i nije me ispunjavalo.

U dosadašnjoj karijeri imali ste brojne uloge, ponajviše na kazališnim daskama, postoji li ijedna uloga za koju vam je žao što nije pripala baš vama?

Odigrala sam u životu više od 60 uloga, a producirala više od 80 predstava i projekata. Dakle, više sam producirala nego glumila. Moja potreba da budem samo glumica i da se život vrti oko 'Ja na sceni' prestala je još sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, pa je pitanje, zapravo, neprimjenjivo na meni. Uopće više o tome ne razmišljam, a kamoli da bi mi bilo žao.

Američki stručnjaci tvrde kako žene kada prijeđu četrdesetu godinu imaju sve prilika za glavnu ulogu u filmovima. Slažete li se s tom tvrdnjom? Jeste li ikada u svojoj branši bili stigmatizirani zato što ste žena?

Ovo s filmovima – ne znam, nisam više u tome poslu, pa o tome ne razmišljam. Jesam li bila stigmatizirana kao žena? Ne mogu baš reći stigmatizirana, ali da je odnos prema meni bio drugačiji u poslovima produkcije zato što sam žena, to je sigurno. Osobito je to bilo u razdoblju kada sam producirala međunarodne projekte. Neke kulture u svojoj tradiciji ne prihvaćaju da žena bude na vrhu hijerarhijske ljestvice, pa sam se tako stručnošću morala boriti za svoje mjesto. Osobno se tek nakon 60. osjećam zaista ispunjeno i zadovoljna sa sobom. Istina, dugo mi je trebalo, ha-ha, ali bolje ikad nego nikad!

O vašem privatnom životu ne zna se baš ništa! Koja je vaša tajna kada je riječ o skrivanju privatnih detalja od obožavatelja i medija?

Hm, nemam odgovor na to pitanje. Niti mislim da imam obožavatelje niti skrivam svoj privatni život. Valjda vam se to čini jer je moj život – medijski dosadan, ha-ha U braku sam s istim čovjekom s kojim sam provela većinu svog života, imam jedno (ne previše skandalozno, ha-ha) dijete i to je to. Nemam obožavatelje, ali imam cijelu sljedbu – mrzitelja/hejtera što mi je nejasno, moram priznati. Odakle tim ljudima tolika potreba da pljuju po nekome o kome praktički ne znaju ništa. Ali, ako se baviš javnim poslom, a u Hrvatskoj sam se bavila javnim poslom, moraš biti spreman i na mržnju. Kada sam živjela u Hrvatskoj bilo je mrzitelja koji nisu podnosili ono o čemu sam pisala, ali otkako živim u Kini broj mrzitelja se drastično povećao. Čini mi se da su odlučili svoju mržnju prema zemlji u kojoj živim – prebaciti na mene.

Koliko je pandemija utjecala na vas?

Vjerojatno nema osobe na svijetu kojoj pandemija nije promijenila život, pa je tako utjecala i na moj. Uvijek se trudim brinuti samo oko stvari i situacija koje imam pod kontrolom. Sve ono što nemam pod kontrolom, ne okupira moje vrijeme i moju mentalnu energiju. Pandemija je jedna od takvih pojava. Ne mogu utjecati na tijek događanja, pa se bavim onime što imam pod kontrolom. Radim na sebi, učim kineski, vježbam, radim nove projekte sa studentima, s Bugom radim na našoj edukacijskom platformi VestaLLLs što mi oduzima dosta vremena jer imam online sesije s polaznicima, snimam materijale za svoj vlog Vita's life in China , snimam kratka videa za naš projekt – posla je preko glave. Jednostavno, ne dozvoljavam da mi vanjske okolnosti diktiraju život. Radim ono što mogu i ne plačem nad onim što ne mogu.

Postoje li neki izazovi koje još uvijek niste ostvarili, a voljeli biste?

Baš sam nedavno snimila vlog o izazovima kroz koje sam u posljednjih šest godina prošla i kako sam promijenila svoj odnos prema životu. U ovom trenutku mi je glavni izazov ostati što je moguće duže zdrava i u formi kako bih mogla raditi posao koji volim. Suprug je prošao 69, ja sam proslavila 63. rođendan i važno nam je fizičko zdravlje jednako kao i mentalno. Korak po korak, dan po dan.

U posljednje vrijeme sve se češće piše o vašoj nasljednici Bugi. Dajete li joj neke savjete prije medijskih istupa?

Ja već odavno Bugi dajem savjete samo kad pita, a i to vrlo ograničeno. Ima 28 godina i odrasla je osoba. Kada vidim da nešto nije u redu i da mogu pomoći, kažem, ali ne petljam se u njezin život. Nikada to nisam radila, čak ni kad je bila mala, a sada mi je to još manje prihvatljivo.

Da možete započeti život ispočetka, što biste mijenjali, što ponovili, a postoje li trenutci koje bi najradije zaboravili?

Svi imamo trenutke u životu koje bismo najradije zaboravili, ali sve je to život. Promjena. Danas smo na vrhu, a sutra smo na dnu. Nema vrhova bez dna. Nema proplamsaja ako nismo patili. Što je teži izazov kroz koji prolazimo, to će ljepši biti trenutci kada uspijemo. Nikada me u životu nije bilo strah poslovnih izazova, imala sam, a i dalje imam, životni optimizam i vjeru u sebe i kad je bilo najteže, znala sam da ću se izvući, jer tako mora biti. Nisam došla na ovaj svijet da bih kalkulirala, nego da bih živjela svoje vrijednosti. I zato nemam strahove niti dvojbe.

I za kraj - rekli ste da ćete se jednog dana vratiti u Hrvatsku, ali ne i u Zagreb. Koje mjesto u Hrvatskoj priželjkujete da će u budućnosti biti vaš dom?

To je već odlučeno. Jednoga dana kada više nećemo moći raditi, vratit ćemo se i živjet ćemo u mjestu Ustrine na otoku Cresu. Još 1972. godine moji su roditelji tamo kupili kuću i Ustrine su mjesto gdje ćemo, ako Bog da zdravlja, živjeti zadnji dio svojih života. Vjerojatno ćemo saditi neke svoje biljke, čitati, možda online dijeliti svoje znanje i iskustvo. Tko zna što nosi budućnost. U Zagrebu se više nikako ne vidimo. Naša je zagrebačka priča završila. Da mi je netko prije 10 godina rekao da će se tako nešto dogoditi, ne bih mu baš vjerovala, ali i to je čudo života, nikada ne znamo što nas čeka.