Glazbenica Ivana Kindl ove godine slavi dvadeset godina diskografske karijere, a kao omaž svemu tome je peti studijski album koji bi svjetlo dana trebao ugledati u lipnju ove godine. Nakon dvije pandemijske godine kada se puno manje radilo, ali i živciralo, Ivana kaže kako je napokon dogovorila nastupe i jedva čeka ljeto! U videointervjuu za RTL.hr dotaknula se životne prekretnice koju je napravila u 44. godini kada je izašla iz duge veze, zašto sada više nego ikad radi na sebi i čemu se nada u budućnosti, a da nije povezano s njezinom glazbenom karijerom. Dotakli smo se i nekih aktualnosti - primjerice, Mije Dimšić i Konstrakte na Eurosongu, ali i Billboardove liste kojom dominiraju izvođači iz susjedstva.

Što pamtiš iz razdoblja kada si izbacila svoj prvi album - 'Trenutak istine'?

Počeci su bili savršeni, bilo je to jedno drugo vrijeme. Potpuno drugačija atmosfera nego danas. Izgledalo je kako će sve biti idilično. Stvarno mi je put do uspjeha bio vrlo brz što je meni bilo iznimno zadovoljstvo i ostvarenje sna s tim prvim albumom. Dvadeset godina diskografske karijere i ono što je super je to da mi na ovaj jubilej izlazi i peti studijski album. Album izlazi u šestom mjesecu, nemam još striktni datum, ali znam kako zasad imam dva super koncerta. Jedan će čak biti u Velikoj Gorici što mi je napokon drago jer će biti u gradu u kojem sada već dugo živim. Jubilej ću stoga proslaviti na koncertima.

POGLEDAJTE VIDEO:

Kakva je Ivana bila prije dvadeset godina, a kakva je danas?

Bila sam drugačija. Sjećam se svojih dvadesetih jako dobro. Bilo je zbilja intenzivno vrijeme i ja sam bila, kao i svi dvadesetogodišnjaci, puna sebe, hodala sam po oblacima, bila sam baš'miss samopouzdanja', ostvarila sam svoj san. Sve je išlo kako treba. I što se tiče i svirki i svega, nisam imala vremena spavati. Sada, dvadeset godina kasnije sam se definitivno promijenila. Puno toga se osvijestilo u glavi. Dosta sam dugo nosila ružičaste naočale, išla sam doslovno glavom kroz zid. Mislim da je to najveća promjena jer danas to više baš ne radim.

Kada si prestala gledati svijet kroz 'ružičaste naočale'?

Previše sam idealizirala svijet pa sam onda shvatila kako nije to baš tako kako si ja mislim. S 30 godina sam počela osvještavanje koje više-manje svakoga dočeka u životu. Kada prođu one lude godine, slijede godine sazrijevanja i onda počneš shvaćati ono što nisi prije.

Rekla si da je scena 90-ih bila drugačija, odnosno 'najzdravija'. Je li ti žao što nisi djelom te generacije?

Našu scenu pratim otpočetka. Od prve pjesme, od prvog novog izvođača koji se pojavio tada i kako je scena cvjetala, mislim da je vrhunac bio tamo negdje 1995. godine, ma možda čak i u moje vrijeme kada sam se pojavila. Baš je bilo jako puno urbanih izvođača, bendova, solista koji su stvarno imali i publiku i eter i jako su bili cijenjeni i tada smo mi bili klinci. S velikim smo strahopoštovanjem gledali na naše zvijezde. Baš je nekako bila zdravija atmosfera. Nije bilo toliko negative zato što smo svi vjerovali da idemo ka nekoj svijetloj budućnosti. Osjetila sam dio te atmosfere na svojim počecima, ali baš onda kada se sve počelo mijenjati, negdje od 2007. godine. Dobro patim te promjene na sceni, a nisi ti nikad spreman na promjenu jer ti je dobro i misliš da će tako ostati zauvijek, ali i to je bilo krivo razmišljanje. Vremena se uvijek mijenjaju, na to treba biti spreman.

Kakav utjecaj je imala digitalizacija na glazbeni svijet?

Veliki utjecaj na promjenu svega se dogodio s pojavom digitalije – YouTubea i danas stream servisa. Došlo je do raskola scene, generacija sam koja prati glazbu na radiju i televiziji, a današnji izvođači ludo broje brojke na streaming servisima. Uvijek se pojavi netko za koga nikada nisi čuo, ili youtuberi ili nova generacija glazbenika koja ima hrpu obožavatelja. Danas su brojke in , nebitno je kakav je sadržaj. Užasno su bitne brojke. I To nam najbolje govori Billboardova lista i naravno da tu iskaču izvođači koje slušaju klinci, a mi stariji se hvatamo za glavu. Šalim se, ja ne jer pratim novu scenu i ima zaista dobrih mladih izvođača -samo treba tražiti, a ne ostati u svome vremenu. Mislim da uvijek treba otkrivati novo. Ali da se promijenilo je – ono što je hit na radiju i na našim nagradama koje smo osmislili, a drugo ono što klinci slušaju. Tu je srazmjer.

Izvor: Željko Hladika/Pixsell

Billboardovom listom 'drmaju' izvođači iz susjedstva. Što kažeš na to?

Nema ništa loše u tome da slušamo susjede. Da, to je to novo doba. Moramo se s time pomiriti. Primjerice, drago mi je da se Konstrakta vinula jer sam je primijetila još tijekom naše 'Dore'. Prijatelj mi ju je poslao i još nekoliko izvođača s 'Beovizije' i ja sam rekla: 'uh, Konstrakta je ludilo'. Baš sam se jako iznenadila kada je prošla. Pojavi se tako netko moje generacije poput nje i razvali. Odlično. To znači da nikada ne znaš.

Takav žanr na 'Dori', hoće li se to ikada dogoditi?

Mi smo previše zatvoreni, stisnuti, mi kao da se ne znamo okuražiti se, otvoriti se, mi stalno kao da očekujemo nešto, prilagođavamo se trendovima, a ustvari treba 'furati' svoj stil. U tome je stvar. Meni je recimo na Dori bila odlična Elis Lovrić i njezina pjesma koja je definitivno savršena za Eurosong i smatram kako bi u finalu definitivno bila među prvih pet.

Što kažeš na pjesmu Mije Dimšić?

Pjesma je slatka, ali bojim se da će se utopiti u masi. Zaista se toga bojim jer je vrlo jednostavna, a danas Eurosong traži nešto, neki eksces, neko ludilo ili nekufora pjesmu poput Konstraktine. Već dugo rocka nije bilo pa kad se pojavio Damiano David naravno da su svi 'pali'. Iako smo svi odrasli u generaciji Princea, tog glam rocka gdje su muškarci nosili štikle i šminkali se. Danas prolaze ekstremi, a mislim da smo mi previše normalni.

Po čemu pamtiš večeri iz Saxa s Jacquesom Houdekom?

Sax je bio jedno ludilo. Nema tko nije bio na našim večerima, to su bile gužve prestrašne. Prebrzo je prošlo. Onda kada ti se to događa nisi svjestan koliko je dobro. Razmišljaš o nekim svojim nostalgijama, to je bila prekretnica iako smo pjevali covere jer smo se orijentirali na MTV hitove. A mi smo izvodili r'n'b hitove, hip-hop, soul, funk, sve živo. Stvarno je bilo ludilo. Prebrzo je prošlo, to je problem.

U rodnoj Požegi si imala samo jedan koncert. Je li ti to bolna točka?

Pa i je. Voljela bih imati, recimo za jubilej, ali ne znam hoće li se to dogoditi. Ove godine ću nastupati s požeškim Big Bendom što mi je jako drago. Skupit ću sve Požežane na jednom koncertu i to će biti super. Ja sam ipak malo urbaniji izvođač, nisam za mase već za intimnije prostore. Vjerujem da će se to dogoditi.

Kako si preživjela dvije godine bez koncerata?

Koliko je korona zadala udaraca posljednje dvije godine. Prve dvije godine su stvarno sve razdrmale. Baš su napravile kaos, bile su dvije grozne godine, sada vidim da se ipak nešto mijenja. Nadam se da ćemo s ovom godinom završiti s korona ludilom. Totalno se nadam.

A financijski?

Doslovno stegneš remen. Nikada nisam bila tip od luksuza koja troši na brendirano. Stvarno nikada nisam bila taj tip, da kupujem nešto preskupo ili da idem van svojih mogućnosti. Jednostavno sam još više stegnula remen, odgojena sam skromno i ostala sam takva. Definitivno se prilagođavam vremenu.

Nakon 15 godina si ponovno solo, kako je okrenuti novu stranicu života?

Čudno je moram ti priznati. U ovim srednjim godinama se uvijek događaju promjene, to je istina. Što pametno reći? Idem dalje iako mi je čudno biti sama nakon toliko godina. Još uvijek se privikavam. Sada mi je rad na sebi najbitniji i onda će jednog dana ponovno doći ljubav. Vjerujem u to.

I dalje poslovno surađuješ s Alenom Križajem?

Bendovski da, a sve ostalo ne...

Kada kažeš rad na sebi, na što točno misliš?

Ljudi u srednjim godinama doživljavaju dosta psihičkih promjena. To osvještavanje zna nekada malo biti turbulentnije razdoblje. Kada se moraš ponovno postaviti, osobito nakon ovakvih drastičnih događaja poput mog. Bitno je osvijestiti se i raditi na psihofizičkom stanju. I psiha se naravno mora njegovati kao i tijelo. To je u ovim godinama još izraženije. Cijeli život se svi mi manje-više tražimo i učimo jer život je zaista škola do krajatako da je ovo sada jedna prekretnica. Dok ne dođu one stare godine, imaš još puno vremena za nešto napraviti. Može ti se dogoditi neka nova karijera, nikada ne znaš. Ta neizvjesnost je fora.

Što se tiče nove karijere, govorila si da razmišljaš o šminkanju.

Ne šminkam još druge jer ne znam. Stvarno moram priznati da sam smotana sa svojim rukama, imam dvije lijeve. Još se na sebi učim jer sam tip koji ne svaštari. Znam u čemu sam dobra i to ću probati, a ono u čemu nisam neću se ni usuditi. Tip sam da u onom što radim budem najbolja. Tipični sam jarac. Ako se mislim baviti šminkanjem, morala bih definitivno ići na tečaj. Nisam ni blizu savršenstva.

Izvor: Slavko Midzor/Pixsell

Javno si rekla kako ne želiš djecu. Jesi li time razbila još jednu predrasudu?

Mislim da ćemo uvijek vrtjeti te neke predrasude. Mislila sam da će ljudi u tom smislu napredovati, da se nećemo vraćati na neke stvari. Međutim, mi smo mala zemlja i moramo naučiti tolerirati neke stvari. Još uvijek 'drma' patrijarhat. Ako je žena u mojim godinama solo, odlučila je da nema obitelj, zna biti nekih koji se čude, ali ipak se pomičemo. Moj život, moja pravila.

Ali zato imaš mace...

Nisam nikada nijekala, da se dogodilo dijete sigurno bih ga imala. To sam uvijek govorila, ali zato imam životinje, bavim se njima i oni su vječna djeca.

Još uvijek spašavaš mačke u Velikoj Gorici?

Još uvijek i zato ostajem u Gorici jer tu imam svojih uličara koje ne mogu napustiti ni za lijek. Nije samo zbog toga što zaista volim život u Gorici.

Ostatak intervjua pogledajte na portalu!