Mnogi izvori smatraju kako je Tomislav bio prvi hrvatski kralj koji je proširio siromašnu i beznačajnu državu Hrvatsku, naguranu u dalmatinskom i primorskom zaleđu, proširio na priobalni pojas i otoke. Prodro je s vojskom daleko na sjever do Drave te je u velikim bitkama pobijedio Bugare i Mađare – sile pred kojima je strepio Bizant, kao i cijela zapadna Europa. Borbom protiv Mađara uspio je očuvati sjeverne granice Hrvatske te ih je proširio na donji dio Panonije. Poznat i kao ujedinitelj Primorske s Panonskom Hrvatskom, Tomislav se prvi put spominje kraljem 925. godine u pismu pape Ivana X. kao i u Ljetopisu popa Dukljanina.

No, teške povijesne stvari ostavimo za kasnije. Za shvaćanje ovog doba treba vizualizirati kako je život onda funkcionirao, kako su se ljudi kretali i o čemu su ovisili.

U ranom srednjem vijeku nije postojalo ono što danas smatramo seljakom, u smislu zemljoradnika, odnosno pripadnika stanovništva koje se bavi poljoprivredom. Ranosrednjovjekovni izvori spominju skupine u seoskim populacijama koje nazivaju slobodnima , poluslobodnima i neslobodnima . Dokazi ukazuju na to da se riječ "seljak" nije pojavila prije nego što su se zemljoradnici mogli pravno razlikovati od profesionalnih ratnika, a, poput vitezova i građana, bili su klasificirani u vlastitoj društvenoj razdiobi. U 9. i 10. st. velik broj prethodno slobodnih seljaka sveden je na zavisnost o vlastelinu.

Često su pak čuvali obrede, kulturne oblike i predodžbe (vjera u demone, čarobne moći, itd.) koje je nekoć prakticirao čitav narod kad je čovjek bio ovisan o životinjskoj i biljnoj plodnosti. Seoski je život i u kršćanskom smislu bio prožet snažnom religioznošću.

Seoski župnik vršio je vrlo važnu funkciju jer je posredovao u širenju značajki visoke kulture i prenosio je na pismene članove seoske općine koji su ono što su čuli miješali s narodnim vjerovanjem i svojim vlastitim socijalnim i političkim zasadama. Kod seljaka je bilo ukorijenjeno držanje uz stare predodžbe i običaje koji su većinom bili običaji u vezi s plodnošću i imali su magijsku komponentu te su seljaci smatrani u srednjemu vijeku kao osobito praznovjerni.

Seoska je pobožnost osobito dolazila do izražaja u intenzivnom štovanju svetaca, u hodošašću i u procesijama. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku razlikovali su se seljaci jasno od grada i njihove pisane kulture. Njegovali su stari način života i bili stoga vezaniji uz tradiciju. Način mišljenja bio je i dalje čvrsto vezan uz agrarnu djelatnost te je po tome bio konzervativan. Na političkom polju seljaštvo se držalo staroga običajnog prava i odbijalo je vladarske novine.