On je olimpijski pobjednik, svjetski prvak, vrhunski profesionalac, sportski uzor, a u rukometnoj mirovini posvetio se ronjenju, otvorio je obrt za podvodne radove, a bavi se i komentiranjem utakmica na RTL-u. Nikša Kaleb i Filip Brkić već su prepoznatljivi komentatorski tandem, a od 10. siječnja upravo će njihova stručnost i iskustvo doprinijeti prijenosu utakmica Svjetskog rukometnog prvensta u Poljskoj i Švedskoj. Sve utakmice ne propustite na RTL-u i platformi Voyo i budite taj navijač koji je našoj rukometnoj reprezentaciji prijekopotreban! Veliki navijač je i Kaleb, koji se ni u sportskoj mirovini ne može odmaknuti od sporta kojem je tako puno dao, a od kojeg je puno i dobio. Medalje ne treba niti nabrajati, a sjajno lijevo krilo ostat će zauvijek upamćeno po možda i najboljem golu u povijesti rukometa, na Olimpijskim igrama 2004. godine u Ateni. S Nikšom smo popričali o nadolazaćem prvenstvu, njegovim očekivanjima i pripremama za komentatorsku stolicu.
Je li se kod vas ikada dogodio prvi mjesec bez rukometa?
Dobrih 20 godina je rukomet u prvom mjesecu, što igrački, što komentatorski, što navijački. Jednostavno ne može proći bez rukometa. U igračkoj karijeru su ti blagdani uvijek bili naknap. Dolazak na Badnjak i Staru godinu, ručak s obitelji i onda nastavak priprema i natjecanja. U danima kada se radi o sportskoj mirovini ipak se blagdani mogu normalno provesti u krugu obitelji.
Čeka vas komentatorska uloga s Filipom Brkićem. Ima li neke posebne pripreme ili ste već usklađeni?
Nas dva smo se baš dobro našli, kao dvojica osuđenika u zatvoru pa nakon dvadeset godina kada jedan izlazi drugi se okrene i kaže - zaboravio sam ti reći. Mi uvijek imamo zajedničkih tema, a sada će nam ići na ruku i što nema više pandemije pa ćemo moći malo prošetati gradom, a to malo je nekada bilo 15-20 kilometara. Dijelimo sportske vrednote i drago nam je ako se možemo rekreirati barem na taj način.
Pronađete li vremena i za zabavu tijekom prvenstva?
Svakako. Dan pauze, kada je dan između utakmica, posvetimo vremena sebi, nešto razgledavamo, da nismo samo i na toj hotelskoj hrani već da i sebi ugodimo.
Kako izgledaju pripreme prije prvenstva, a kako tijekom?
Lakše nam je jer znamo unaprijed u kojoj se grupi natječemo. Znamo unaprijed reprezentacije s kojima se susrećemo i samim time možemo lakše pripremiti što se tiče nekih statističkih podataka i koje ja mogu objašnjavati s stučne strane što se tiče tehnike i taktike. Što se tiče djela kada se križamo s drugim grupama u drugom krugu onda već sebi dajemo malo više vremena da se pripremimo za reprezentaciju za koju nismo znali kada nas čeka i kada s njome igramo.
Kakav rezultat nam predviđate?
Uvijek nam želim i smatram se djelom te rukometne obitelji - želim nam zlato. To nije toliko lako jer vidim koliko već dugo nismo osvojili to zlato iako smo više puta bili u krugu reprezentacija za zlatnu medalju i igrali neka finala. Smatram da imamo kvalitetu za biti među pet, šest reprezentacija i tu onda može ovisiti jedan dan inspiracije i trenutnog stanja. Imamo svjež primjer naših djevojaka koje su ispale za jedan gol. Što se tiče očekivanja, prvu utakmicu igramo protiv Španjolaca koji su u krugu favorita, međutim, od svih tih favorita smatram da su nam oni najbolji izbor.
Za nogometnu reprezentaciju se često govori da su kao obitelj. Može li se to reći za rukometnu?
Teško mi je sada konkretno odgovoriti na to pitanje. Poznavajući situaciju iz vremena kada sam ja bio igač i nakon mog odlaska, dugo je ta reprezentacija imala obiteljski odnos. Vjerujem da stariji igrači koji su sada u reprezentaciji drže te odnose pod kontrolom i da je to obiteljski odnos. Ono što se ne vidi pred kamerama, mi nikada nismo stvarali grupice pa išli na kavu u grupicama nego bi se uvijek dogovorili svi zajedno. To je taj obiteljski odnos gdje smo bili svi zajedno?
Nedostaje li vam rukometna karijera?
Iskreno, ne i ne bih se vratio. Čisto iz sadašnjeg stanja jer znam koliko me boli koljeno kada trčim po čvrstoj podlozi. Znam koliko sad ne mogu. Ovo kada me ljudi vide rekli bi da je to sve savršeno dobro u smislu da se dobro držim, ali dosta toga je unutra trulo. To je cijena profesionalizma. Kako je jednom rekao Igor Vori, mi smo stalno bili u crvenom, kao trkači auto i to nam se u sportskom smislu vraćalo, ali nas je u zdravstvenom smislu dosta stajalo. Sad ne pomišljam ni potrčati jer stalno imam osjećaj da će nešto puknuti.
Cijeli intervju pogledajte u nastavku.
Napete i atraktivne utakmice te još jedan pohod rukometaša na novu medalju gledatelji mogu pratiti od 10. siječnja - na glavnom kanalu RTL-a i streaming platformi Voyo.
